ZAPISI DIJAKA BLOGOJA

brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi

uredno začešljani čeličnom četkom

tako da, dlaka dlaku stiže

štrucovani besprijekorno kao trava

na centralnom terenu Wimbledona

kočoperni do muda

boldirana muškost

brkovi Harisa Džinovića

hipersenzibilni poput satelitskih antena

za otkrivanje signala izvanzemaljskih civilizacija

oštri kurziv na bočnome vjetru

nadrastaju njegovo zadriglo lice

probijajući limite džambo plakata

brkovi Harisa Džinovića

tako otmjeni i drski na konobarski način

postojani kano klisurine

guste grablje za generalno čišćenje

vasionske septičke jame.



Faruk Šehić

"...čak mi se ponekad čini da društvu doprinosim upravo onoliko koliko se razlikujem od svih njegovih članova i koliko deformiram kolektivnu predodžbu o članu društva (uostalom, svaki sistem se gradi jedino od onih elemenata koji su nešto i sami za sebe, izvan sistema)."
                                                                                                               O JEZIKU I STRAHU
                              Dževad Karahasan                                                                                                    

Otislo se vrijeme niza stranu,

vinta* snaha, al džaba, ode babo u trnje.

Dok omrkne ponedljak, osvane petak.

Onda primjećujem da se ozbiljno uozbiljujem,

sam sebi idem na kurac.

Pozdravljam uljudno haman sve komšije,

i njihove žene, tetke, strine, jetrve, pičke materne...

Sve manje pijem.

Sve više opraštam ljudima.

Počeo sam i šetati (bogtejebo),

ono,lomatam se po kojekakvim vukojebinama i derem obuću.

Umjesto cigarete zapaljene šibicom, redovno doručkujem, pa makar kiflu il bananu.

(Kaže jedan – “Farklije** je izjutra zapaliti cigaru šibicom neg pojesti kašku meda”, al ne jebem ja to više.)

Češće stojim pred friškom smrtovnicom neg pred plakatom za koncert.

Jedino žene gledam istim očima, dobro je barem se tu ništa ne mijenja. (Sad ne znam je l to pozitivno il negativno).

P.S. Žena mi je zbog ovog posljednjeg jebala i oca i majku, kaže nisu oni krivi, al et...

______________________________________________________________________

*3. l. jd. glagola vintati – sistem kočenja na zaprežnim kolima

** Farklije – korisnije

pod okom skalpela crvena suza čuči

potrebitih je ovdje previše

ulice se dave njihovim tijelima, mislima, željama...

iz duše napukle ko čekićem razbijeni nokat

odašiljam nabubrele impulsne mjehurove

Mogu li da stanem ispod jedne od tvojih bandera

i da se iskupim što kiseline amnezije izjedaju tvoje slike

zašivene u džepovima moga sjećanja?

poslao sam vojsku trnaca da ti osvoje kičmu

– Čovjek je čovjeku uletio spust – mislio sam naglas.

– Šta je čovjek čovjeku?

– Vukica Grak!

– Ko ti je ta?

– A, ja pitanja ti, šta ja znam ko je! Ko si ti?

– Nije da ti ne bi' reko, al' sigurniji si kad ne znaš – odgovori mi penetrirajući kažiprstom u desnu nozdrvu.

(Nikad nisam skonto ko je stvarno bio taj, ali nešto mi govori da je bio jedan od trojice prefr'ganih francuskih agenata koji su nasukali japanskog cara Naotoa prodavši mu priču o rusko-kineskoj zavjeri.)

Zamisli kutiju

i zamisli da je sve počelo

u gornjem lijevom uglu.

Jesam li rekao da je noć?

U kutiji ima neko

sam nije, a opet jest

i sam i sa svima njima

i sam i sa svima nama.

Taj neko je onda razvalio

svoju kutiju

pa smo zajedno

sjebani dočekivali najdraže goste.

Prvo smo zagrlili dječaka

s plavim očima.

Kasnije su navratili ujaci i dajdže,

sjedili za istim stolom

iz iste kištre trusili pive.

Redali su se potom:

Milan Katarinin,

Pokisli Urbanov robot,

zatim Niče, al' on se nije zadržavo,

rođaci iz Zemuna sa vrećom trave,

Darko iz Haustora,

jedan Nijemac i jedan Irac,

Hamo i Soso,

Bog koji ne postoji

(sudeći po imenu izgleda indijanskog porijekla),

neki Sejo i neki što je psovo nekoj mrtvoj Selmi

(ne vjerujem da je ona obraćala pažnju na to).

sjećaš li se kad smo ono jednom ležali

i preseravali se patetično

kako to samo zaljubljeni znaju

ja sam bio sretan i go, a ti si šaptala

tad si obećala da ćeš mi donijeti mandarine

ako ikad završim u bolnici

smijali smo se tome ko vicu

jesu l’ ti rekli da sam utrno

da ne osjećam više one noge

nevrmajnd, važno je da ne boli

prošlo je dok sam čekao mandarine

(O muhama, zatvoru, higijeni, psihologiji...)

Postoji jedna zatvorska igra koju inteligentni nazivaju "Robinzon", a intelektualci - "Ultima-Thule". Ona se sastoji u sljedećem: muškarac sjeda u banju s vodom tako da na površini viri samo vrh njegovog penisa. Zatim iz kutije od šibica vadi prethodno već pripremljenu muhu s otkinutim krilima i pušta je na to malo ostrvo. Posmatranje besciljnog tumaranja nesretnog insekta po glaviću (otuda i naziv igre), upravo i čini suštinu ove mračne sjevernjačke zabave. To je meditacija nad bezizlaznošću egzistencije, usamljenošću i smrću. Katarza se ovdje postiže zahvaljujući stimulaciji glavića penisa, koju vrši muha brzim prebiranjem svojim nožicama.


Ovo sam pokupio od onog Rusa - Viktora Peljevina, prije par dana (a i on je garant pokupio od nekoga, samo neće da mi kaže od koga). Uglavnom, fin neki čo'jek, iz čiste familije. Inače po zanimanju električar, al' piše dobro u p(ovdje zamisliš sebi da čuješ onaj iritirajući pisak za cenzuru) mater'nu.

Gledam na štriku obješenu ukočenost

peškira, potkošulja, gaća…

Šest i dvadeset, tutanj njegovog buđenja je uvijek tačan.

I svakog jutra je isti

ko što su iste hiljade šampita šiptarskih majstora.

Znam da mu san još uvijek mrsi situ realnosti.

Sad će pljunuti u zdjelu lavaboa…

Vraćam misli u moždane ladice

i još uvijek gledam obješeni veš,

njegova ukočenost tetovira jezu na znojavo rame ovog jutra.

                                    Učmalost donosi lakoću – a onda te pritiskuje                                                                                                         nepodnošnjiva lakoća postojanja.

                                                                                                Milan Kundera

Na njenom licu su usne

Razderane u osmijeh

Dok joj se prsti

Zgušnjavaju

Oko moga

Vrata

Srijeda, dva i deset poslijepodne

Čitam zbirku jebeno dobre poezije, nema u njoj romantike i to

Šaketa me, osjećam se ko vreća

Stihovi nasrću momački, direkti, krošei, aperkati, nema klinča

Pokušavam se sabrati, osvježiti

Palim cigaru  i srčem krvnički, dim se sabija u plućne cilindre

Lice duše bubri u hematomima

Šolju polupopijene kafe drčno ostavljam pored muzgave tacne

Infantilna povreda pravila, vao

14:30, muha, debela i uporna, prekida poeziju u ofanzivi, gong.